Motivacija u školi: kognitivne, afektivne i ponašajne posljedice kauzalnih atribucija školskog postignuća

Dr. sc. Izabela Sorić, doc.

Sadržaj predmeta


Usmjeravanjem na osobna vjerovanja, vrijednosti i ciljeve, istraživači i teoretičati koji se bave problemima motivacije u školi otkrili su niz interesantnih relacija o razlozima zbog kojih se individua uključuje u određenu aktivnost, te na koji način su ova vjerovanja, vrijednosti i ciljevi povezani s ponašanjem usmjerenim na postignuće. Različite teoretske perspektive glede ovih pitanja ubrzano se razvijaju, no čini se da je njihova generalna manjkavost pretjerano naglašavanje racionalnih, kognitivnih procesa u motivaciji. Kako je premalo pažnje posvećeno afektivnim procesima, ovi "hladni" kognitivni modeli ne mogu u potpunosti razjasniti učeničku motivaciju za učenje (Eccles, 2000). Izuzetak čini Weinerova teorija motivacije i emocija koja je izgrađena, a i široko empirijski provjeravana upravo u situaciji školskog postignuća.

Teorija atribucija (Weiner, 1996) je kognitivna teorija motivacije prema kojoj pojedinac neprestano nastoji otkriti i interpretirati uzroke zbivanja čiji je svjedok. Opaženi uzroci mogu biti klasificirani na četiri dimenzije (lokus, stabilnost, kontrola i globalnost), a svaka dimenzija ima specifične kognitivne, emocionalne i ponašajne posljedice. Velik dio pretpostavljenih relacija empirijski je potvrđen upravo u situacijama školskog postignuća (Miller i sur., 2000).

Brophy (1987) smatra da se motivacija za učenje stječe kroz generalno iskustvo, ali je najdirektnije stimulirana kroz modeliranje, komunikaciju očekivanja i direktne instrukcije od strane značajnih drugih (posebice roditelja i nastavnika). Važne antecedente učeničkih kauzalnih atribucija predstavljaju povratne informacije koje nastavnik daje učeniku glede njegova postignuća. Međutim, malo se zna o tome kako sam nastavnik atribuira postignuće svojih učenika. Istraživanja atribucijskog procesa uopće ukazala su na niz tipičnih pogrešaka pri kauzalnom zaključivanju: tendenciju aktera da svoje ponašanje pripisuje situacijskim faktorima, dok ga opažač pripisuje osobnim karakteristikama aktera, te tendenciju da se prihvaća osobna odgovornost za uspjeh, ali poriče za neuspjeh (Weiner,1996). Istraživanje Goslinga (1994) pokazalo je da nastavnici prihvaćaju svoju odgovornost za uspjeh učenika, ali ne i za njihov neuspjeh. S obzirom da su nastavnici "uključeni opažači" tj. dijelom su i sami odgovorni za učeničko loše postignuće, ne iznenađuje da su skloni negirati vlastitu odgovornost. Istraživanje Millera i sur. (2000) pokazalo je obrnutu tendenciju (učenici uzroke svog neuspjeha češće pripisuju nastavniku). Istraživanja (Hewstone, 1990; Gosling, 1995) su pokazala da nastavnikovi stavovi prema učeniku mogu biti ključni u razumijevanju njegovih atribucija učeničkog postignuća. Kako nastavnici kao jedan od glavnih izvora stresa na poslu navode svoju odgovornost za loše postignuće učenika (Boyle i sur.,1995; Pithers i Fogarty, 1995), način na koji atribuiraju takvo postignuće mogao bi biti način suočavanja sa doživljajem stresa na poslu. S obzirom na sve izneseno, čini se da su kauzalne atribucije u školskom kontekstu bitni čimbenik motivacije za učenje, i da upravo poznavanje načina na koji učenici i nastavnici izvlače kauzalne atribucije o školskom postignuću ima praktične implikacije glede mogućnosti djelovanja na motivaciju, kako učenika tako i samih nastavnika.

Literatura


1. Brophy, J.E. (1998). Motivating students to learn. Boston, MA: McGraw-Hill.

2. Eccles, J. & Wigfield A. (2002). Motivational beliefs, values, and goals. Annual Review of Psychology, 53, 109-132.

3. Pintrich, P. R. & Schunk, D. H. (1996). Motivation in education. Prentice Halll.

4. Sorić, I. (1994). Kauzalne atribucije i strategije suočavanjau školskoj situaciji ispitivanja znanja: magistarski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.

5. Sorić, I. (1998). Usporedba osnovnih postavki Weinerove i Lazarusove teorije emocija u školskoj situaciji ispitivanja znanja: doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet.

6. Weiner, B. (1992). Human motivation. New York: Sage Publications.

7. Weiner, B. (1995). Judgements of responsibility. New York: Guilford.

8. Woolfolk, A. E. (1995). Educational psychology. Allyn & Bacon.