Intervju prof. Nataše Jokić Begić u Glasu Slavonije: Djeca odrastaju u doživljaju ugroženosti koja vreba sa svih strana

PROF. DR. SC. NATAŠA JOKIĆ-BEGIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Tragični događaji u Srbiji dokazali su nam da sve što se događa u SAD-u za neko vrijeme stigne i u Europu. U ovom globaliziranom, napetom, nervoznom i ranjenom svijetu dolazi do dosad neviđenih, pa gotovo i nezamislivih ponašanja. Ona su novost i za nas koji se bavimo psihičkim smetnjama. Stoga ću vas razočarati i reći da ne znamo što dječaka od 13 godina može nagnati na masovno ubojstvo jer do sada nijedan dječak to nije učinio – kaže prof. dr. sc. Nataša Jokić-Begić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te dodaje:

– Razbacivanje tvrdnjama da se radi o poremećenom umu, o psihopatskoj osobi, o lošim genima ili lošim obiteljskim odnosima je pojednostavljivanje, banaliziranje i puko nagađanje. Ljudskim ponašanjem upravljaju brojni biološki, psihološki i socijalni čimbenici koji su jedinstveni za svakog pojedinca u određenom vremenskom, prostornom i razvojnom kontekstu. Nema složenije pojave u svemiru od ljudske psihe. Izjave koje razloge ovog tragičnog čina vide samo u jednom uzorku, pa čak i kada dolaze od kolega stručnjaka za psihičko zdravlje, treba shvatiti kao pokušaj vraćanja osjećaja kontrole. Jer ako optužimo obitelj ili gene, ili igrice, ili politiku – onda znamo što treba mijenjati ili izbjegavati. Kažemo li da je dječak psihopat, znamo što nam je činiti – otkrijmo psihopate među nama, držimo ih na oku i problem je riješen. Kažemo li da je krivo streljaštvo, znamo što nam je činiti – zatvorimo streljane i riješili smo problem. Kažemo li da su ga igrice nagnale na krvavi pohod – možemo pokušati zabraniti igrice i bit ćemo sigurni. Ovakvi događaji izazivaju velike stresne reakcije i ljudski je težiti otkrivanju jednog uzorka. No bojim se da u ovom slučaju nema jednog uzroka, nego se radi o međudjelovanju svih mogućih čimbenika. Tko zna što se tom djetetu događalo u glavi, možda ni on sam toga nije svjestan. Ono što se ipak sa sigurnošću može reći je – sretno dijete ne ubija ljude. I da parafraziram poznatu Tolstojevu rečenicu: sva sretna djeca nalik su jedna na drugu, a svako nesretno dijete nesretno je na svoj način.

Cijeli intervju pročitajte na poveznici: